O našoj
župi
Povijest, duhovnost i život Rimokatoličke župe Uzvišenja svetog Križa u Rumi - jedna od najstarijih katoličkih župa u Republici Srbiji.
Ad maiorem Dei gloriam
Povijest župe
Povelja slobode i raznih pogodnosti baruna Marka Pejačevića trgovištu Ruma od 1. siječnja 1749. djelovala je vrlo povoljno na mnoge ljude, koji su se sa svih strana počeli u Rumu naseljavati - napose mnogi Nijemci iz raznih dijelova Njemačke. Doseljavanje iz Njemačke počelo je već 1746., a veće skupine Nijemaca došle su 1749. i 1762. godine. Valjalo se pobrinuti i za duhovno dobro ovih doseljenika, koji su većinom bili vrijedni njemački seljaci uz znatno manji broj Hrvata i Mađara.
Nastojanjem grofova Pejačević (s naslovom Virovitičkih, koji im je podijelila carica Marija Terezija 1772.) župom su se u prvo vrijeme bavili redovnici franjevačkog reda. Župske matice vode se od listopada 1746. i pokazuju da je do kraja te godine bilo dva krštenja. Već sljedeće, 1747. godine, bilo je 14 rođenih, 11 umrlih i 4 vjenčanja. Godine 1748. matica bilježi 42 rođenih, 121 umrlih i 13 vjenčanja, a 1749. - kada je župa osnovana - 28 rođenih, 50 umrlih i 23 vjenčanja. Da su župom u prvo vrijeme upravljali razni redovnici, svjedoči i činjenica da se još i danas prakticiraju neki običaji koje su oni uveli.
Župu su u prvo vrijeme vodili razni administratori, dok je prvi pravi župnik bio Ivan Kovačević, koji je podijelio prvo sveto krštenje 7. srpnja 1789.
Godine 1790. Rumljani mole biskupa da im pošalje i duhovnog pomoćnika (kapelana), kojem doznačuju 75 forinti godišnjeg prihoda uz ostale, već uobičajene, prihode. Ne zna se zašto molba za kapelana nije odmah uvažena, ali kao prvi kapelan spominje se Antun Provosztij, koji je prvo dijete krstio 2. srpnja 1805.
Rumskoj župi kao filijala pripadao je Irig, sve do 1817. godine. Poslije smrti prvog župnika Ivana Kovačevića za župnika dolazi Martin Vicze, rodom Vukovarac (23. 10. 1791.), a zaređen za svećenika 1815. u Pečuhu. Rumskim župnikom imenovan je dekretom od 10. 5. 1824. te je župom upravljao punih 60 godina. Umro je 12. 5. 1884. Sahranjen je u Rumi i grob mu se nalazi odmah pokraj grobljanske kapelice. Naslijedio ga je dr. Mijo Paus (1884.-1885.). Od 1885. do 1904. župu vodi dr. Josip Paus, brat prijašnjeg župnika. Od 1904. do 1912. župom upravlja Josip Oberleitner, a od 1912. do 1944. župnik je Ivan Lakajnar, prelat i apostolski protonotar.
Broj vjernika u ovim krajevima neprestano raste - i doseljavanjima i brojnim obiteljima - tako da je 1939. godine bilo oko 12.000 župljana. Godine 1944. vjernici njemačke nacionalnosti napuštaju Rumu i odlaze pred frontom. Godine 1951. župna zajednica broji oko 3.000 vjernika.
Prvi ugovor o dotaciji i sustentaciji župnika datiran je 1. 10. 1766., točno onog dana kada su svjetovni svećenici preuzeli upravu župe. To se jasno razabire iz naredbe biskupa Mirka Karla Raffaya od 24. 6. 1819., kojom nalaže župniku Ivanu Kovačeviću da - ukoliko vjernici žele pristati uz njegov prijedlog o uređenju župničkog zemljišta - nastoji oko toga da se točno drže ugovora kojeg su potpisali 1. 10. 1766. Posebno mu se stavlja u dužnost da se crkvena općina drži odredbe patronata od 22. 3. 1766., koja se odnosi na otkup obrade župničkog zemljišta.
Župni dvor sagrađen je 1815. beneficijama patronata. On je više puta popravljan, no i danas još stoji ovako kako ga je patron dao sagraditi prije dva stoljeća.
Nakon Drugog svjetskog rata kapelan Kuner postao je i upravitelj župe. Nakon njega je za upravitelja župe došao Franjo Pohn. On je pokušao ponovno u tom poslijeratnom razdoblju organizirati župu. Doveo je i časne sestre Naše Gospe koje su bile sve do 1975. Nakon rata je župi oduzeto dosta zemljišta, a u dijelovima župnog dvorišta i vinograda izgrađena je pošta i postavljena tržnica. U tom razdoblju počeli su se doseljavati Hercegovci, te katolici iz drugih krajeva, a u napuštene njemačke kuće kolonizirani su Srbi iz Banije i Korduna.
Sljedeći župnik bio je dr. Marinko Prepunić, iza njega je 10 mjeseci župnik bio Marko Đidara. Od 1976. do 2006. godine župnik je mons. Boško Radielović. Njega nasljeđuje vlč. Željko Tovilo, koji vodi župu sve do 2014. godine, kada dolazi vlč. Ivica Čatić. Od 2022. godine župu vodi mons. Josip Ivešić.
Kronologija
Ključni datumi
In aedificationem corporis Christi
Gradnja crkve
Kako se iz godine u godinu sve više svijeta doseljavalo u Rumu, te su odlučujući faktori promišljali već koncem 18. stoljeća, da se sagradi dolično mjesto za duhovne potrebe vjernika. Stara je crkva bila neznatna i previše malena za velik broj novih naseljenika rimo-katoličke vjere. Tako je došlo do odluke, da se sagradi nova, ljepša i veća crkva. U tu svrhu su odmah izrađeni i sastavljeni od raznih poduzetnika planovi sa troškovnicima te podnijeti odboru za gradnju crkve.
Godine 1792. podnose svoje planove Ivan Dobrics, zidar iz Srijemskih Karlovaca, Franjo Siegel, zidar iz Srijemske Mitrovice i ivan Kindl, gradski i tvrđavski drvodjelja iz Petrovaradina. Do gradnje tada, iz nepoznatih razloga, nije došlo.
28. 03. 1803. podnio je tvrđavski i gradski zidar u Petrovaradinu, Andrija Huitermayer, ponudu s planom i cijelim troškovnikom u iznosu od 56.816 kruna s napomenom da će troškovi biti znatno niži, ako se potreban materijal (cigla, vapno, drvo i sl.) dobije jeftinije. Na temelju svega toga povjerena mu je gradnja crkve i 18. 03. 1808. sklopljen je ugovor između njega i vlastelinstva koji je sadržavao sljedeće točke:
Ugovor o gradnji crkve - točke
- Andrija Huitermayer obvezuje se sagraditi crkvu solidno, lijepo i dobro u roku od tri godine.
- Sav potreban materijal za gradnju crkve priskrbit će vlastelinstvo.
- Potrebnu pomoć - tj. dovoz i stanove za obrtnike - daje za vrijeme cijele gradnje mjesto i trgovište Ruma badava.
- Nadnica za radnike određuje se konkursom.
- Umre li preduzetnik za vrijeme same gradnje, dužnost izgradnje preuzima njegov nasljednik.
- Ovaj se ugovor mora podnijeti gospodinu grofu na ratifikaciju.
Stara je crkva stajala na istom mjestu gdje se nalazi i sadašnja, a bila je izgrađena od stupova i običnog drveta. To nam jasno potvrđuje natpis na zapadnim vratima današnje crkve: «Ustala je kao nova…»
Godine 1812. bila je crkva već sasvim gotova, a sljedeće godine dobila je svoj unutarnji namještaj. Iste godine tj. 1813. bila je svečano blagoslovljena po tadašnjem župniku Ivanu Kovačeviću, koji je obnašao čast arhiđakona i infuliranog opata, dok je po biskupu Mirku Karlu Raffay-u bila svečano posvećena istom 31. kolovoza 1845.
Crkva je dužine 21 hvat, širine 8 hvati i 4 stope, dok je toranj visok 25 hvati. U tornju su se prvobitno nalazila tri zvona i to: veliko u čast sv. Križu (kojemu je crkva i posvećena) od 600 kg, srednje na čast sv. Josipa od 300 kg, i malo na čast Blažene Djevice Marije od 100 kg. Zvona su navodno bila posvećena u Đakovu. Godine 1835. nabavljeno je još jedno veliko zvono od 1300 kg i bilo je posvećeno sv. Martinu biskupu.
Crkva i toranj bili su pokriveni prvobitno šindelima, a 1835., naklonošću i milošću patrona grofa Petra Pejačevića nadograđena je na toranj kupola i cijeli toranj prekriven bijelim limom. Iste je godine crkva izvana i iznutra lijepo okrečena.
Prvotni glavni oltar svojom ljepotom nije odgovarao samoj zgradi, jer 24. 06. 1819. biskup Mirko Karlo Raffay, prigodom kanonske vizitacije i dijeljenja sv. potvrde potiče župnika, da bi nastojao oko toga, da vlastelinstvo, koje je podiglo i sagradilo ovako lijepu i monumentalnu crkvu, dade sagraditi također i novi glavni oltar uz dobrovoljne prinose vjernog naroda, a koji će odgovarati ljepoti i veličini crkve. To se i dogodilo ali tek nakon 10 godina, tj. 1829. što svjedoči i mramorna ploča iza glavnog oltara.
Pokrajnji oltari u čast Blažene Djevice Marije, sv. Ivana Nepomuka nabavljani su 1836., dok je oltar u čast Antunu Padovanskom podignut 1903. Zadnji oltar, tada, Božjeg groba nabavljen je nastojanjem župnika 1931. godine, kada je provedena i elektrifikacija crkve. Vrlo lijepim mramornim pločicama crkva je popločena također brigom župnika Ivana Lakajnara 1933.
1976. sva četiri zvona su elektrificirana. 1984. obnovljen je krov, te iste godine župljani su uzeli kao svog zaštitnika i zavjetni dan sv. Leopolda Mandića, a oltar Božjeg groba prepravili u njegov oltar. 1985. crkva je lijepo iznutra obojena. 1995. skinuta je žbuka s crkve kako bi se postavila nova, jer je stara zbog kapilarne vlage počela otpadati. Radovi na žbukanju fasade crkve započeli su tek 2013. godine, za vrijeme župnika vlč. Željka Tovila.
Requiem aeternam
Grobljanska kapelica i javni križevi i kipovi
O grobljanskoj kapeli nalazimo bilježaka od župnika Martina Viczea koji je spominje 1836. Među ostalim ističe, da o njoj, njezinom postanku i posvećenju nema nikakvih pismenih dokumenata. Opisuje je i veli da je 5 hvati duga, dva hvata i dvije stope široka i ima mali toranj bez zvona. Oltar je bez ikakvih paramenata. 1834. je bila iznova okrečena i dobila je nov krov. 1901. je na mjestu stare kapelice sagrađena nova u čast sv. Florijanu. 1990. je kapelica nastradala u požaru, te godinu dana kasnije je obnovljena.
1836. bilo je u Rumi svega 9 javnih križeva i jedan javni kip u čast sv. Ivana Nepomuka u ulici sv. Ivana u kapelici koja je bila uzidana u ogradu župske porte.
Na cesti što vodi iz Rume u Irig, a na samoj granici rumskog zemljišta (atara) stoji spomenik koji se sastoji iz dva dijela "Kipovi". Ima više verzija o ovom spomeniku. Smatra se da je podignut kao zahvala Bogu što su Rumljani bili očuvani od kuge koja je tada harala, osobito u Irigu.
Župnici kroz povijest
Saznajte više o svim upraviteljima i župnicima koji su vodili ovu župu