Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

POVIJEST ŽUPE

Povelja slobode i raznih pogodnosti baruna Marka Pejačevića trgovištu Ruma od 01.01.1749. djelovala je vrlo povoljno na mnoge ljude, koji su se sa svih strana počeli u Rumu naseljavati – napose mnogi Nijemci iz raznih dijelova Njemačke. Doseljavanje iz njemačke počelo je več 1746. Veće skupine Nijemaca došle su 1749. 1762. Valjalo se pobrinuti i za duhovno dobro ovih doseljenika koji su većinom bili vrijedni  njemački seljaci uz znatno manji broj Hrvata i Mađara.

Nastojanjem grofova Pejačević (sa naslovom Virovitički što im je podijelila carica Marija Terezija 1772.) razvijali su se u prvo vrijeme te bavili dušobrižništvom redovnici franjevačkog reda. Župske matice se vode od listopada 1746. i pokazuju da je do konca te godine bilo dva krštenja. Već slijedeće godine 1747. bilo je rođenih 14, umrlih 11 i vjenčanih 4. U godini 1748.  nalazimo u matici rođenih 42,  umrlih 121, a vjenčanih 13, dok u 1749. g.  kada je osnovana župa matice rođenih bilježe rođenih 28 duša, umrlih 50 i vjenčanih 23. Da su župom u prvo vrijeme upravljali razni redovnici, pokazuje to da se još i danas prakticiraju neki običaji koje su oni uveli.

Župu su u prvo vrijeme vodili i njome upravljali razni administratori, dok je prvi pravi župnik bio Ivan Kovačević, koji je podijelio prvi sveti krst dne 07.07.1789. Umro je u Rumi 21. siječnja 1824. kao arhiđakon donjeg Srijema i infulirani opat. Bio je dakle župnik punih 34,5 godina jer je zadnje dvije godine (1822. – 1824.) umjesto njega župom administrirao Valentin Vukasović. Župnik Kovačević počiva u Rumi, ali mu se ne zna za grob.

1790. mole Rumljani da im biskup pošalje već i duhovnog pomoćnika (kapelana), kojem doznačuju 75 forinti godišnjeg prihoda iz ostale već uobičajene prihode. Ne znamo zašto molba za kapelana nije odmah uvažena, jer kao prvi kapelan se spominje Antun Provosztij, koji je prvo dijete krstio 02. 07. 1805.

Rumskoj župi kao filijala pripadao je Irig, sve do godine 1817. Poslije smrti prvog župnika Ivana Kovačevića dolazi za župnika Martin Vicze, rodom Vukovarac (23.10.1791.) a zaređen za svećenika 1815. u Pečuhu. Rumskim župnikom imenovan je dekretom od 10. 05. 1824. upravljajući punih 60 godina župom. Umro je 12. 05. 1884. Sahranjen je u Rumi i grob mu se nalazi odmah pokraj grobljanske kapelice. Naslijedio ga je dr. Mijo Paus od 1884. – 1885. Od 1885. – 1904. vodi župu dr. Josip Paus, brat prijašnjeg župnika. Od 1904. – 1912. upravljao je župom Josip oberleitner, a od 1912. – 1944. župnik je Ivan Lakajnar, prelat i apostolski protonotar.

Broj vjernika u ovim krajevima neprestano raste bilo doseljavanjima bilo brojnim obiteljima, tako da je godine 1939. bilo oko 12.000 župljana. Godine 1944. vjernici njemačke nacionalnosti napuštaju Rumu i odlaze pred frontom. 1951. župna zajednica broji oko 3.000 vjernika

Prvi ugovor o dotaciji sustentaciji župnika datiran je 01. 10. 1766. tj. točno baš onim danom kada su svjetovni svećenici preuzeli upravu župe. To se jasno razabire iz naredbe biskupa Mirka Karla Raffay-a od 24. 06. 1819.  kojom naređuje župniku Ivanu Kovačeviću, da – ukoliko vjernici žele i hoće pristati uz njegov prijedlog o uređenju župničkog zemljišta – nastoji oko toga da se točno drže ugovora, što su ga potpisali dne 01. 10. 1766. Napose mu se stavlja još u dužnost, da se crkvena općina ima držati odredbe patronata od 22. 03. 1766. a koja odgovori o otkupu obrađivanja župničkog zemljišta.

Župni dvor sagrađen je je 1815. beneficijama patronata. On je više puta popravljan, no i danas još stoji ovako kako ga je patron dao dao sagraditi prije  dva stoljeća.

Nakon Drugog svijetskog rata kapelan Kuner je postao i upravitelj župe. Nakon njega je za upravitelja župe došao Franjo Pohn. On je pokušao ponovno u tom poslijeratnom periodu organizirati župu. Doveo je i časne sestre Naše Gospe koje su bile sve do 1975. Nakon rata je župi oduzeto dosta zemljišta, a u dijelovima župnog dvorišta i vinograda je izgrađena pošta i postavljena pijaca. U tom periodu su se počeli doseljavati Hercegovci, te katolici iz drugih krajeva. A u napuštene njemačke kuće su kolonizirani Srbi iz Banije i Korduna.

Slijedeći župnik je bio dr. Marinko Prepunić, iza njega je 10 mjeseci bio župnik Marko Džidara. Od 1976. pa sve do 2006. godine župnik je mons. Boško Radielović. Njega nasleđuje vlč. Željko Tovilo, koji je na župi sve do 2014 godine, kada dolazi vlč. Ivica Čatić, a župu preuzima voditi mons. Josip Ivešić 2022. godine.

GRADNJA CRKVE

Kako se iz godine u godinu sve više svijeta doseljavalo u Rumu, te su odlučujući faktori promišljali već koncem 18. stoljeća, da se sagradi dolično mjesto za duhovne potrebe vjernika. Stara je crkva bila neznatna i previše malena za velik broj novih naseljenika rimo-katoličke vjere. Tako je došlo do odluke, da se sagradi nova, ljepša i veća crkva. U tu svrhu su odmah izrađeni i sastavljeni od raznih poduzetnika planovi sa troškovnicima te podnijeti odboru za gradnju crkve.

Godine 1792. podnose svoje planove Ivan Dobrics, zidar iz Srijemskih Karlovaca, Franjo Siegel, zidar iz Srijemske Mitrovice i ivan Kindl, gradski i tvrđavski drvodjelja iz Petrovaradina. Do gradnje tada, iz nepoznatih razloga, nije došlo.

28. 03. 1803. podnio je tvrđavski i gradski zidar u Petrovaradinu, Andrija Huitermayer, ofert sa planom i cijelim troškovnikom u iznosu od 56 816 kruna s napomenom da će biti troškovi znatno niži, ako se potreban materijal (cigla, kreč, drvo i sl.) dobije jeftinije. Na osnovu svega toga povjerena mu je gradnja crkve i 18. 03. 1808. sklopljen je ugovor između nega i vlastelinstva koji je sadržao slijedeće točke:

–         Andrija Huitermayer obvezuje se sagraditi crkvu solidno, lijepo i dobro u roku od tri godine.
–         Sav potreban materijal za gradnju crkve priskrbit će vlastelinstvo
–         Potrebnu pomoć tj. dovoz i stanove za obrtnike daje za vrijeme cijele gradnje mjesto i trgovište Ruma badava
–         Nadnica za radnike određuje se konkursom
–         Umre li preduzetnik za vrijeme same gradnje, to dužnost izgradnje preuzima njegov nasljednik
–         Ovaj se ugovor mora podnijeti gospodinu grofu na ratifikaciju

Stara je crkva stajala na istom mjestu gdje se nalazi i sadašnja, a bila je izgrađena od stupova i običnog drveta. To nam jasno povrđuje natpis na zapadnim vratima današnje crkve: «Ustala je kao nova…»

Godine 1812. bila je crkva već sasvim gotova, a slijedeće godine dobila je svoj unutarnji namještaj. Iste godine tj. 1913. bila je svečano blagoslovljena po tadašnjem župniku Ivanu Kovačeviću, koji je obnašao čast arhiđakona i infuliranog opata, dok je po biskupu Mirku Karlu Raffay-u bila svečano posvećena istom 31. kolovoza 1845.

Crkva je dužine 21 hvat, širine 8 hvati i 4 stope, dok je toranj visok 25 hvati. U tornju su se prvobitno nalazila tri zvona i to: veliko u čast sv. Križu (kome je Crkva i posvećena) sa 600 kg težine, srednje na čast sv Josipa sa 300 kg, i malo na čast Blažene Djevice Marije sa 100 kg težine. Zvona su navodno bila posvećena u Đakovu. Godine 1835. nabavljeno je još jedno veliko zvono od 1300 kg i bilo je posvećeno sv Martinu biskupu.

Crkva i toranj bili su pokriveni prvobitno šindelima, a 1835., naklonošću i milošću patrona grofa Petra Pejačevića nadograđena je na toranj kupola i cijeli toranj prekriven bijelim limom. Iste je godine crkva izvana i iznutra lijepo okrečena.

Prvotni glavni oltar svojom ljepotom nije odgovarao samoj zgradi, jer 24. 06. 1819. biskup Mirko karlo Raffay,prigodom kanonske vizitacije i dijeljenja sv. potvrde potiče župnika, da bi nastojao oko toga, da vlastelinstvo, koje je podiglo i sagradilo ovako lijepu i monumentalnu crkvu, dade sagraditi također i novi glavni oltar uz dobrovoljne prinose vjernog naroda, a koji će odogovarati ljepoti i veličini crkve. to se i dogodilo ali tek nakon 10 godina tj 1829. što svjedoči i mramorna ploča iza glavnog oltara.

Pokrajnji oltari u čast Blažene Djevice Marije, sv. Ivana Nepomuka nabavljani su 1836., dok je oltar u čast Antunu Padovanskom podignut 1903. Zadnji oltar, tada, Božjeg groba nabavljen je astojanjem župnika 1931. godine. kada je provedena i elektrifikacija crkve. Vrlo lijepim mramornim pločicama crkva je popločena također brigom župnika Ivana Lakajnara 1933.

1872. godine izgorio je nesretnim slučajem krov i toranj crkve na sam blagdan sv Petra i Pavla, pa su tom nezgodom se istopila i sva zvona. Ne dugo poslije nabavljena su četiri nova zvona i to: u čast Blažene Djevice Marije, sv. Križa, sv. Martinu i sv. Josipa. Ova zvona pronosila su slavu božju sve do Prvog svjetskog rata 1914. – 1918. kada su postala žrtvom ratnih potreba. Nova su nabavljena 1923. nastojanjem vjernika i župnika, a posvetu je obavio biskup dr. Antun Akšamović 28. 10. 1923. Zvona su posvećena: Blaženoj djevici Mariji (1269,5 kg, glas D), Sv. Križu (550 kg, glas G), sv. Martinu (341 kg, glas B), i sv. Antunu (259,5 kg, glas C).

1976. su sva četri zvona elektrificirana. 1984. Obnovljen je krov. te iste godine župljani su uzeli kao svog zaštitnika i kao svoj zavjetni dan sv. Leopolda Mandića, te oltar Božjeg groba prepravili u njegov oltar. 1985. je crkva lijepo iznutra omaljana. 1995. je skinuta žbuka s crkve kako bi se uradila nova jer je stara zbog kapilarne vlage počela otpadati. Radovi na žbukanju fasade crkve su otpočeli tek 2013. godine, za vrijeme župnika vlč. Željka Tovila. Radovi nisu dovedeni do kraja, te je jedan deo fasade i dalje ostao neožbukan.

GROBLJANSKA KAPELICA I JAVNI KRIŽEVI I KIPOVI

O grobljanskoj kapeli nalazimo bilježaka od župnika Martina Viczem koji je spominje 1836. Među ostalim ističe, da o njoj, njezinom postanku i posvećenju nema nikakvih pismenih dokumenata. opisuje je i veli da je 5 hvati duga, dva hvata i dvije stope široka i ima mali toranj bez zvona. Oltar je bez ikakvih paramneta. 1834. je bila iznova okrečena i dobila je nov krov. 1901. je na mjestu stare kapelice sagrađena nova u čast sv. Florijanu. 1990. je kapelica nastradala u požaru, te godinu dana kasnije je obnovljena.

1836. bilo je u rumi svega 9. javnih križeva i jedan javni kip u čast sv. Ivana Nepomuka u ulici sv. Ivana u kapelici kja je bila uzidana u ogradu župske porte.

Na cesti što vodi iz Rume u Irig, a na samoj granici Rumskog zemljišta (atara) stoji spomenik koji se satoji iz dva dela “Kipovi”. Ima više verzija o ovom spomeniku. Smatra se da je podignut kao zahvala Bogu što su Rumljani bili očuvani od kuge koja je tada harala, naročito u Irigu.