U subotu, 16. studenog, svetu misu za nekadašnjeg rumskog župnika Ivana Lakajnara prikazao je sadašnji župnik rumski, mons. Josip Ivešić
Preč. Josip Ivešić je u svojoj homiliji posebno istakao jedno znakovito mjesto – rečenicu kojom se završava današnje Evanđelje – hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji? Pitanje je koje svatko od nas može sebi postaviti, ali na način da se zapita što ja konkretno mogu učiniti da se Kristovo evanđelje, vjera koja je mene nosila kroz život, nastavi čuvati i živjeti kroz ovo naše vrijeme? Jedan od načina je sigurno taj da nikad ne zaboravimo sve one koji su nas toj vjeri učili, koji su nam tu vjeru predali – od roditelja i članova obitelji, preko kateheta, pa sve do župnika koji su djelovali u ovoj župnoj zajednici, koji su nas krstili, ispovijedali, pričestili, vjenčali, zajedno s nama molili, tješili nas i radovali se s nama, plakali u datim trenucima. Stoga je neophodno da se danas kao župna zajednica spomenemo i svećenika Ivana Nepomuka Lakajnara, svećenika koji je itekako važan za ovu župu.
Preč. Ivešić nas je zatim ukratko uputio na činjenice o životu župnika Ivana Lakajnara, koji je rođen 27.3.1873. u Osijeku, a zaređen za svećenika 2.6.1896. u Đakovu. Bio je župnik u Erdeviku i vodio je nadležni dekanat. U drugome mjesecu 1913. dolazi za župnika u Rumu gdje ostaje sve do svoje smrti 1944. godine. Trideset i jednu godinu je ovaj čovjek, ovdje, na ovom oltaru, prikazivao službu Božju, dijelio Tijelo Hristovo, i živio sa svojim vjernicima u svim životnim okolnostima. Doista je važno napomenuti da je u njegovom vremenu ova župa bila velika i snažna, imala je preko 13000 vjernika katolika. Početkom njegove službe proslavljeno je i sto godina župne crkve. On je uz pomoć dobrih vjernika i donatora nabavio i zvona u crkvenom tornju, postavio je mramorne pločice u crkvi, napravio je kratki opis povijesnih podataka župe i crkve. Sastavio je imovnik župe koga i danas imamo.
Preč. Ivešić je potom istaknuo da po svim nama dostupnim izvorima možemo zaključiti da je Ivan Lakajnar bio jedan vrijedan svećenik koji se zalagao za sve ljude, a postoje i određeni dokazi da je spasio mnoge Židove i Srbe za vrijeme njemačke okupacije, a sam nije htio otići iz Rume kada su njegovi sunarodnjaci (jer i on je bio njemačkog porijekla) odlazili, nego je ostao sa svojim vjernicima ovdje, u ovoj crkvi, ovoj župi i, nažalost, prema nekim podacima – upravo na današnji dan, 16. studenog, ubijen je u Rumi, 1944, dakle prije 80 godina. Ne zna mu se grob i to je osobito tužno, jer ljudi imaju bar tu utjehu pohoditi grob svojih najmilijih i da tamo osjete povezanost s njima. Za ovog svećenika ne znamo gde je pokopan, ali znamo da je, nažalost, ubijen upravo u našem gradu i zato itekako je važno da mi molimo za njega, jer ako mi ne budemo molili, ja ne znam tko će drugi, zapitao se župnik, i podsjetio sve nazočne da smo mi ti koji možemo i trebamo ga se spominjati u svojim molitvama, i da uputimo možda, kad idemo na groblje naših pokojnika, ili kod središnjega križa, bar jednu kratku molitvu i za sve pokojne svećenike, posebno i za ovoga svećenika, Ivana Lakajnara.
Dodao je župnik na koncu i jednu zanimljivu činjenicu da je upravo Lakajnar bio od poslednjih župnika koji je imao opatski ili biskupski štap koji je završio prvenstveno u Đakovu, gde je dan na čuvanje, a sada se nalazi u Srijemskoj Mitrovici, srijedištu naše biskupije, i koristili su ga nedavno i biskup srijemski i apostolski nuncij prilikom proslave Svetog Dimitrija. Župnik je još zahvalio g-dinu Marku Mijiću koji brine o grobovima naših svećenika, svakoga dušnoga dana da upali svijeću. Svoju propovijed završio je riječima poticaja
namijenjenim svima – da nastojimo trudit se da učinimo da naši svećenici, koji su nam služili, po našim molitvama počivaju u miru Božjem. Amen.
M. Mikolaci
