Život ne teče kako zamišljamo da će teći, niti se godišnji krug ponavlja na isti način, čak i kada kruži po istom obrascu, poput bogosluženja tokom jedne godine. Ponovo je Božić, ponovo smo ga dočekali točno na onom mjestu gdje je zapisano da ga imamo čekati, ali ove, pak, godine na način koji se ne pamti u istoriji crkve Uzvišenja svetog Križa. Misa polnoćka 2025. nije bila u crkvi, zbog njene obnove, već – u njenom dvorištu. Pod nebom. Kraj jaslica. Pod zimskim ćudljivim nebom, koje se, nakon dana ispunjenog svim mogućim padavinama, smilovalo molitvama i zaustavilo i kišu i snijeg, razbistrilo se i skupa sa mnogobrojnim vjernicima dočekalo novorođenog Krista. Hladnih ruku, ali toplih srca, zagrlili smo tek rođenog Spasitelja i znali smo – koliko god da je kišovit život, Sunce će uvek biti u središtu našeg svijeta…
M. Mikolaci
